Savez Roma u Republici Hrvatskoj
“KALI SARA“, nastavlja dugogodišnju tradiciju Udruge za promicanje obrazovanja Roma u Republici Hrvatskoj (UZOR) “KALI SARA” i jedna je od najaktivnijih romskih udruga koja djeluje na području cijele Republike Hrvatske i okuplja najviše članova romske zajednice. Također, struktura članstva Saveza Roma u Republici Hrvatskoj „KALI SARA“ govori o odličnoj suradnji sa brojnim udrugama romske nacionalne manjine, a posebno sa Vijećima romske nacionalne manjine na razini županija, gradova i općina. Osnovana je u srpnju 2007. godine, a njen osnivač i prvi predsjednik bio je gospodin Veljko Kajtazi, saborski zastupnik dvanaest nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru.

Kontakt brojevi/mailovi:

SUZANA KRČMAR, predsjednica

00385 (0)1 8887 673 predsjednik@kalisara.hr
00385 (0)95 826 5806

ANDREA ŠIMEK, tajnica

00385 (0)1 8887 673
tajnik@kalisara.hr
00385 (0)95 826 5806


Samudaripen

1938. – 1945.

Samudaripen

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Romi su bili zatočeni i sustavno ubijani u logorima nacističke Njemačke, kao i u logorima zemalja nacističkih saveznika. Točan broj romskih žrtava genocida nije utvrđen, ali u mnogim stručnim izvorima brojka varira između 220 000 i 500 000 ubijenih.

Godine 1933. u zakone Njemačkog Reicha uvedena je rasna teorija – ideja superiorne čiste rase” i inferiorne miješane rase”, genetička predispozicija rasa za zločine, koja se odnosila i na Rome, te pojam “bezvrijednog života” koji predstavlja teret društvu i, kao takav, treba biti uništen. Nürnberški rasni zakoni iz 1935. godine klasificirali su Rome kao rasno inferiorne” te su im zbog toga oduzeta građanska prava i nacionalna pripadnost. Uslijedilo je protjerivanje Roma u radne logore i prisilna sterilizacija.

Prvi nacistički koncentracijski logor bio je Dachau koji je otvoren 1933. godine, a najveći logor bio je Auschwitz u kojem je njemački SS ubio najmanje 19 000 Roma od ukupno 23 000 deportiranih. Romi su na sebi imali brojčanu oznaku i slovo Z”, početno slovo njemačkog naziva za Rome – Zigeuner”.

Na području Hrvatske, u tadašnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 1941. godine otvoren je sabirni logor i logor smrti Jasenovac. Prema službenim podacima JUSP-a Jasenovac, u logoru je ubijeno 16 173 Roma, među kojima je bilo 5 608 djece. Romi u logoru Jasenovac bili su odvojeni od ostalih zatvorenika, smješteni u poseban dio logora za Rome, tzv. Ciganski logor” u selu Uštica pored Jasenovca. Na tom mjestu danas se nalazi istoimeno romsko groblje i Romski memorijalni centar Uštica.

Romi iz Međimurske županije, cjelokupno stanovništvo mjesta Trnovec (u okviru kojeg se danas nalazi romsko naselje Parag) i manji broj Roma iz ostalih mjesta u Međimurju, bili su deportirani u logor Komárom u Mađarskoj. Prve deportacije započele su u travnju 1944. godine, ubrzo nakon njemačke okupacije Mađarske, a najveći broj zločina dogodio se u jesen i zimu 1944. / 45. godine kada su u Mađarskoj na vlast došli njilaši”, ekstremni konzervativci i militantni rasisti. Nacisti su isprva organizirali manje prihvatne logore širom Mađarske te u tzv. pripojenim” područjima u Slovačkoj, Sloveniji, Hrvatskoj, Rumunjskoj i Vojvodini. Iz tih logora uslijedili su transporti u Komárom otkuda su zatvorenici prosljeđivani na razna mjesta, primjerice u Auschwitz, Dachau, Bergen-Belsen, Ravensbrück ili Buchenwald.

Jedna velika skupina Roma, koju su uglavnom činili pojedinci nesposobni za rad, djeca, stariji i bolesni, ostala je u logoru Komárom. Pretpostavlja se da je Komárom bio posljednje odredište minimalno 10 000 Roma.

Od naših starih sam u djetinjstvu slušao o stradanju naših sumještana iz romskog naselja Parag, njihovom odvođenju u Mađarsku u logor Komárom i sve ono što su na tom putu preživjeli – umiranje djece u vagonima smrti i njihovo bacanje, glad i užasne uvjete, bolesti, prljavštinu u logoru, strah i neizvjesnost. Najveći broj onih koji su iz naselja otišli nikad se nisu vratili. Jedna od osoba koja je preživjela i koja je oslobođena iz logora Komárom je moja pokojna baka Ilma Oršuš. Kada je Crvena armija 1945. godine oslobodila logor, među vojnicima je bio i moj djed koji je tom prilikom prvi puta sreo moju baku Ilmu. Svjedočanstva moje bake i ostalih starijih mještana koji su tu golgotu preživjeli postala su dio našeg kolektivnog sjećanja u naselju, o čemu je postojala samo usmena predaja.”

Romske žene i djeca u logoru Auschwitz
Logor Auschwitz

Matjaš Oršuš, mještanin i predstavnik romskog naselja Parag

Svjedočanstva preživjelih Romkinja o odvođenju u logor Komárom i boravku ondje:

Spasio se samo onaj tko je pobjegao prije dolaska vojske. U logor su nas vodili u stočnim vagonima, a djeca su tijekom puta umirala od gladi i žeđi. Umrlo je troje bratove djece koju sam stavila na gomilu drugih leševa. U logoru smo bili oko dva mjeseca. Tamo smo jednom dnevno za ‘obrok’ dobivali toplu vodu koju smo ponekad popili, a povremeno polili po smrznutim nogama. U toj vodi bi se mogli pronaći i ostaci povrća, primjerice kora od krumpira, koji su bili tako tvrdi da se nisu mogli pojesti. Tu koru su nam znali i bacati. Sram me je reći, ali žeđ bi često utažili mokraćom. Svi smo bili strašno ušljivi. Gdje god sam imala dlake mogla sam jednim potezom ruke izvaditi šaku ušiju. Svaki dan bi netko umro u prostoriji u kojoj sam boravila. Jednom prilikom je neka žena tijekom spavanja ‘nalegla’ na mene i dok sam je molila da se malo pomakne, shvatila sam da je mrtva. Toliko sam se mučila da bih učinila bilo što da me puste na slobodu – bez razmišljanja bih pojela vlastiti izmet da je to bio uvjet. U logoru su bili i Židovi koji su također nastradali. Njih su mučili još više nego Rome jer sam ih vidjela da po logoru trče goli i bosi. Spasila sam se iz logora tako što su nas stražari oslobodili.”

Ilma Oršuš (rođena 1922. godine)

 

Sjećam se da su Nijemci noću došli i postrojili nas u kolonu. Odveli su sve osim jedne nepokretne starice koju su kasnije zbrinuli Hrvati. U logor su nas vodili vlakom, a već po putu su mnogi umrli od gladi i žeđi. Mrtve su ostavljali u Nagykaniszi, a tijekom puta umrle su moje dvije sestre i dvoje djece od sestre: Oršuš Joška, Oršuš Đura, Oršuš Nevenka i Oršuš Franc. Romi su umirali i od rana koje su imali od batina jer su Nijemci tukli sve redom, ne razlikujući dobre i loše. U logoru Komárom nas je dočekao jedan Židov. Rekao nam je da ćemo živjeti još najviše dva tjedna. Savjetovao nam je da djeci ne damo bijelu juhu koju dobijemo jer je otrovna, pa će djeca od nje umrijeti. Spavali smo u velikoj podzemnoj prostoriji u mraku, na malo slame i puno blata. Proždirale su nas uši i štakori. Kao posljedica toga otpala mi je sva kosa i gulila mi se koža. Mnogi su u toj sobi umrli, a među njima i moji rođaci. Umrle su slagali na dvorištu pa bacali u vodu. Bila sam u logoru oko osam tjedana. Znala sam da sam slobodna kad sam vidjela avione koji su bacali letke. Po oslobođenju su Romi izgledali kao kost i koža’, ali su bili neizmjerno sretni. Do Čakovca smo došli vlakom. Nikada nisam dobila odštetu za boravak u logoru. Slike smrti koje me od tada progone učinile su mi čitav život nesretnim pa jedino što želim je umrijeti.”

Katarina Oršuš (rođena 1930. godine)

 

Sasvim sam sigurna da je to bilo na Sve Svete 1944. i da je već bio pao snijeg kad su nas odveli mađarski žandari s bajonetima na puškama i perjem na kapama. Uz udarce ‘bikovicom’ i optužbe da smo pomagali partizane, otjerali su nas u kasarnu u Orehovici. Sada je na tom mjestu dom. Tu su nas zatvorili, a zatim su nas kolima i konjima vozili za Prelog. Odvezli su puno Hrvata i Roma, ali djecu i starce iz moga sela ne. Iz Preloga su nas prebacili u Nagykaniszu, odakle smo vlakom otišli u Komárom. U vlaku su ljudi umirali, ponajviše od žeđi ili od gladi. Vode koju smo dobili nije bilo dosta za sve. Nismo mogli piti ni snijeg jer nas nisu puštali van iz vagona. Putem sam srela dvije moje sestre iz Trnovca s djecom. Nikada se kući nisu vratile, niti sestre niti njihova djeca. Jedna sestra je odvedena s osmero djece. U Komáromu su nas razdvojili po spolu i ošišali nas. Ne mogu opisati koliko smo tamo trpjeli. Sobe su bile pune, a u njima nismo imali čak ni vodu. Na jednoj strani sobe smo svi spavali, a na drugoj smo vršili nuždu. Svi smo bili ušljivi, a uši su bile tako velike da su mogle vući stabljike slame za sobom. Za hranu su nam bacali repu, ali samo najjači su uspijevali ugrabiti poneki komad hrane, jer su se za hranu tukli. Zato sam ubrzo postala jako mršava. Ljudi su umirali svaki dan, a umrle bi bacali u vodu. Leševa je bilo toliko da smo po njima gazili. Znali smo da je netko mrtav kad bi se ohladio. Sjećam se i trudnih žena kojima su po porodu oduzimali djecu tako brzo da im ni imena nisu stigle davati. Ne sjećam se koliko dugo smo bili u Komáromu, a iz njega su nas transportirali u Dachau, gdje su nas predali Nijemcima. Odvođenje je izgledalo jako ružno. Prilikom deportacije su nas čuvali veliki psi, a u vlak su nas nagurali kao stoku. U Komáromu i Dachau su nas udarali po glavi svom snagom, a od udaraca nam je krv špricala iz glave….(na rubu suza)… Tukli su nas s jasnom namjerom da nas ubiju. Nijemci su po ponašanju bili još gori od Mađara, a stražarice gore od muškaraca. Pri kraju rata su bili osobito zli, a sjećam se da su mrtve i palili. To znam jer sam po oslobođenju u Dachau vidjela tri peći. Najgore su u logoru prolazili Židovi. U Dachau je bilo još gore nego u Komáromu. Bilo je još više ljudi, a po velikoj hladnoći smo hodali u tankim muškim odijelima. Spavali smo jedni na drugima. Puno Roma iz Međimurja je završilo u Dachau, a kući ih je došlo malo. Tamo su nas oslobodili Amerikanci. Oni su logorašima podijelili prejaku hranu, konzerve graha i slično, pa su zbog toga mnogi oslobođeni umrli. Kući smo došli vlakom. Sačekali su nas partizani koji su nas jako lijepo primili, posebno kad sam im rekla da sam zbog njih dobivala batine. Iz logora me spasio dragi Bog, ali strah i bol koje osjećam od tada s godinama su, na žalost, sve veći, a sve više patim i od nesanice. Dok sam bila mlada nekako sam kroz poslove zaboravljala sve to, ali danas čim zatvorim oči sve slike mi se vraćaju. Često vičem od noćnih mora. Ne mogu noću čak niti sjediti u kući, već vrijeme provodim u dvorištu. Kako se osjećam, bolje da me nema na svijetu … (na rubu suza)…”

Marija Horvat (rođena 1929. godine)

 

Preživjeli Romi, u većini slučajeva, izgubili su obitelji i ostali bez imovine. Bez obzira na to što su u Njemačkoj i Austriji određene novčane naknade koje bi trebali primiti, do isplata gotovo nikada nije došlo. Romi su se i nakon rata smatrali asocijalnom grupom” koja nema opravdani razlog za obeštećenje.

Preživjele žene i djeca iz logora Auschwitz

Start typing and press Enter to search