Savez Roma u Republici Hrvatskoj
“KALI SARA“, nastavlja dugogodišnju tradiciju Udruge za promicanje obrazovanja Roma u Republici Hrvatskoj (UZOR) “KALI SARA” i jedna je od najaktivnijih romskih udruga koja djeluje na području cijele Republike Hrvatske i okuplja najviše članova romske zajednice. Također, struktura članstva Saveza Roma u Republici Hrvatskoj „KALI SARA“ govori o odličnoj suradnji sa brojnim udrugama romske nacionalne manjine, a posebno sa Vijećima romske nacionalne manjine na razini županija, gradova i općina. Osnovana je u srpnju 2007. godine, a njen osnivač i prvi predsjednik bio je gospodin Veljko Kajtazi, saborski zastupnik dvanaest nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru.

Kontakt brojevi/mailovi:

SUZANA KRČMAR, predsjednica

00385 (0)1 8887 673 predsjednik@kalisara.hr
00385 (0)95 826 5806

ANDREA ŠIMEK, tajnica

00385 (0)1 8887 673
tajnik@kalisara.hr
00385 (0)95 826 5806


Romi u Europi za vrijeme prosvijećenog apsolutizma

1700. – 1850.

Romi u Europi za vrijeme prosvijećenog apsolutizma

Habsburška Monarhija

Za vrijeme prosvijećenog apsolutizma promijenila se politika vladara prema Romima, protjerivanja i progone zamijenila je nasila asimilacija. Europski vladari željeli su uništiti romsku kulturu i njihov tradicionalan način života. Dodijeljena im je zemlja na kojoj su se bili prisiljeni nastaniti kako bi se iskorijenilo nomadstvo. Zabranjeno im je služenje romskim jezikom te su zabranjeni međusobni brakovi. Često su im oduzimana djeca jer je udomljavanje djece u primjerene katoličke obitelji smatrano najboljim načinom civiliziranja Roma.
U provođenju mjera asimilacije posebno se isticala habsburška carica Marija Terezija (vladala je od 1740. do 1780.) i kasnije njezin sin Josip II. (koji je vladao od 1780. do 1790.). Prisilne mjere u Habsburškoj Monarhiji
uspješno su bile provedene samo na prostoru današnjeg austrijskog Burgenlanda. Tamo se velik broj Roma u potpunosti asimilirao, djeca su ostajala na farmama svojih udomitelja i nastavljala obiteljski” posao te su sklapala brakove s ne-Romima. U ostalim teritorijima Monarhije Romi su pružali otpor, unatoč rigoroznim kaznama za neposluh.

Njemačka

U Njemačkoj su u manjoj mjeri primjenjivane iste asimilacijske mjere. Fridrik II. Veliki, koji je vladao od 1740. do 1786., osnovao je 1775. godine romsko naselje kako bi primorao nomade da se trajno nastane. Ipak, ta državna ideja nije bila uspješna.

Španjolska

Za vrijeme vladavine španjolskog kralja Ferdinanda VI. (1746. – 1759.) provodila se tajna operacija uhićenja Roma na cijelom teritoriju Kraljevstva. Plan operacije osmislio je Gaspar Vázquez Tablada, upravitelj Savjeta Kastilje i biskup Ovieda, a operaciju je odobrio sam kralj. Strategiju akcije do detalja je razradio Zenón de Somodevilla, markiz od Ensenade. Dana 30. srpnja 1749. godine,
uz podršku Crkve i sudjelovanje vojske i policije, počela su prva uhićenja. Većina Roma dobrovoljno se odazvala javnom pozivu, nesvjesni prave namjere vlasti. Prilikom uhićenja, muškarce su
odvajali od žena i djece. Osobne stvari i imovina uhićenih Roma stavljene su na javnu dražbu, a sakupljenim novcem financirali su se troškovi operacije – plaće sudaca i sudskih bilježnika, zatvorski smještaj, najam kola i teglećih životinja
za prebacivanje zatvorenika, medicinska pomoć, lanci i konopci kojima su bili vezani oni koji su pokušali pobjeći. Operacija je dovela do uhićenja dvanaest tisuća Roma, a nedostatak zatvorske infrastrukture i financijskih sredstava činio je ovaj zahvat velikim teretom za vlast. Ferdinandov polubrat i nasljednik Karlo III (1759.–1788.) naredio je 1765. godine da se svi zatvoreni Romi puste na slobodu. On se poput svog suvremenika, habsburškog cara Josipa II, odlučio za mjere asimilacije. Romima je zabranio lutanje, uporabu njihovog jezika i nošenje njihove specifične odjeće.
Zabranio im je i trgovinu konjima, kao i ostalu putujuću trgovinu, jer je želio da se bave ispravnom” trgovinom. Njegove su mjere bile osuđene na propast jer ostatak stanovništva nije prihvaćao Rome kao ravnopravne te ih nisu željeli zaposliti.

Romi u Europi
Prikaz pogubljenja članova romske bande optužene za krađu u njemačkom gradu Giessenu, pokrajina Hessen. (Izvor: Fraser, Angus. The Gypsies. Oxford/Cambridge: Blackwell, 1992)

Romi u Ruskom carstvu

U Ruskom Carstvu Romi su bili ravnopravni ostalim građanima, odnosno imali su ista prava i obveze. Prvim pisanim dokumentom o boravku Roma u Ruskom Carstvu smatra se ukaz Ane Ivanovne (1730.–1740.) iz 1733. godine. 

U njemu se govori o prihodima sakupljenim od poreza koji se ubirao od stanovništva, uključujući i romsko. Godine 1654. Ukrajina se dobrovoljno priključila Ruskom Carstvu. Romi na ukrajinskom području bili su podijeljeni u grupe koje je predvodio izabrani vođa. On se brinuo o prikupljanju godišnjeg poreza koji je služio za održavanje vojske. Iako su bili obavezni podnijeti zahtjev za stalni boravak, to ih nije sprječavalo da nastave nomadski život. Njihova glavna zanimanja bila su vezana uz obradu željeza, trgovinu konjima i sviranje glazbe. Ukazom ruske carice Katarine II. Velike (1762.–1796.) iz 1783. godine svi Romi koji još nisu bili uvedeni u državne registre, kao i oni koji su bili navedeni kao vlasništvo zemljoposjednika (kmetovi), svrstani su u kategoriju tzv. državnih kmetova te su morali plaćati porez. Status državnih seljaka i kmetova, koji su pored Roma imali i drugi stanovnici, dozvoljavao je slobodna putovanja, ali uz plaćanje određene godišnje takse. Ovom politikom željelo se postići regstriranje Roma u administrativnim knjigama i redovito plaćanje poreza, što je zahtijevalo stalno prebivalište. Upravo zbog toga bilo
je poželjno, ali ne i obavezno, da se obustavi ili umanji njihov nomadski način života. Svi kasnije izdani ukazi tijekom 19. stoljeća imali su isti cilj. Velik broj Roma na Krimu imao je status državnih seljaka iako su živjeli u gradovima. Većinom su bili muslimani i služili su se tatarskim jezikom jer su svoj jezik zaboravili. Godine 1855., na vrhuncu Krimskog rata, Romi su izgubili status slobodnih seljaka i bili su primorani ispunjavati iste obaveze kao Tatari. Prije pripajanja Ruskom Carstvu područje Besarabije bilo je pod vlašću Gubernije Moldavije u kojoj su Romi bili robovi – jedni pod vlašću princa i krune, a drugi pod vlašću manastira i pojedinaca. Godine 1818., nakon što je Besarabija već bila pripojena Ruskom Carstvu, Romima u vlasništvu krune i princa dodijeljen je status državnih seljaka. Imali su i određenu zakonsku autonomiju – sami su birali odgovornu osobu za prikupljanje poreza, koja je ujedno rješavala i sporove među Romima te uživala posebne privilegije. Naseljavanjem južnih stepskih dijelova Besarabije, Romima krune” dozvoljeno je da izaberu način života (nomadski ili statičan) i mjesto prebivališta (u gradovima, u naseljima državnih kolonista ili u novim kolonijama koje su Romi formirali na jugu). Prve romske kolonije osnovane su 1829. godine. U njima su Romi imali status državnih seljaka te su, kao i ostali kolonisti, imali dodatne privilegije – ponuda slobodne zemlje, oslobađanje od vojne obveze, državna pomoć, pravo bavljenja vlastitom trgovinom, mogućnost korištenja nekih prirodnih resursa i drugo. Mnogi su ipak izabrali nomadski način života. Status Roma pod vlašću manastira i pojedinaca riješen je 1828. godine ukazom cara Nikole I. (1825. – 1855.) koji je oslobodio robove, dao im građanska prava te status kmetova pojedinaca i manastira.

Nakon ukidanja kmetsva 1861. godine manifestom cara Aleksandra II. (1855.–1881.) dio Roma ostao je živjeti u kolonijama, a drugi dio vratio se svojim starim naseobinama u šumama, starim zanatima, posebice proizvodnji drvenih predmeta i polunomadskom načinu života. U Besarabiji je plaćanje obveza prema vlasnicima potrajalo još neko vrijeme, a nakon toga Romi su mogli izabrati status mještana. Do Oktobarske revolucjie 1917. godine posebni zakoni za Rome više se nisu donosili. Politika Ruskog Carstva prema Romima
vođena je s ciljem da oni postanu ravnopravni građani Carstva. Svaka izvanredno donesena mjera isključivo je imala cilj smanjenja razlike između Roma i ostatka društva, ali bez tendencije asimilacije.

Fotografija „romskog vođe” u Rusiji iz 19. stoljeća. (Izvor: Clébert, Jean Paul. Das Volk der Zigeuner. Beč: Paul Neff, 1964)

Start typing and press Enter to search