Savez Roma u Republici Hrvatskoj
“KALI SARA“, nastavlja dugogodišnju tradiciju Udruge za promicanje obrazovanja Roma u Republici Hrvatskoj (UZOR) “KALI SARA” i jedna je od najaktivnijih romskih udruga koja djeluje na području cijele Republike Hrvatske i okuplja najviše članova romske zajednice. Također, struktura članstva Saveza Roma u Republici Hrvatskoj „KALI SARA“ govori o odličnoj suradnji sa brojnim udrugama romske nacionalne manjine, a posebno sa Vijećima romske nacionalne manjine na razini županija, gradova i općina. Osnovana je u srpnju 2007. godine, a njen osnivač i prvi predsjednik bio je gospodin Veljko Kajtazi, saborski zastupnik dvanaest nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru.

Kontakt brojevi/mailovi:

SUZANA KRČMAR, predsjednica

00385 (0)1 8887 673 predsjednik@kalisara.hr
00385 (0)95 826 5806

ANDREA ŠIMEK, tajnica

00385 (0)1 8887 673
tajnik@kalisara.hr
00385 (0)95 826 5806


The appearance of Roma in popular culture

Dana 5. travnja 2018. godine dr.sc. Daniel Rafaelić, ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra, održao je, u sklopu izložbe Rromengo drom – tisuću godina migracija Roma” u Arheološkom muzeju u Zagrebu, predavanje Pojavnost Roma u popularnoj kulturi. Predavanje je organizirano u okviru Dana romske kulture koji su se održali povodom Svjetskog dana Roma.

Večeras ću govoriti kao povjesničar filma, stoga Vas molim da mi ne zamjerite što ću ponekad koristiti termin Cigani”, rekao je Rafaelić publici, u kojoj je bilo i mnogo Roma, na samom početku predavanja. Objasnio je: Gotovo svaki drugi film koji ću spomenuti u ovom osvrtu na filmska remek-djela s romskom tematikom upotrebljava taj termin već u samom naslovu.”

Davne 1925. godine u Zagrebu se pojavio Franjo Ledić, jedan od prvih hrvatskih istaknutih filmskih autora. Došao je iz Berlina u kojem je izgradio filmsku karijeru. Godine 1919. snimio je nijemi horor Angelo” koji je bio iznimno popularan i s kojim je zaradio mnogo novaca. U Njemačkoj je u to vrijeme, nakon poraza u Prvom svjetskom ratu, trajala kriza i inflacija pa je kod Nijemaca, kao i kod drugih naroda za vrijeme kriza, porastao interes za horore. Stoga, Ledićev je film u ‘savršeno’ vrijeme došao na scenu te pobrao slavu i novce. Nakon toga, Ledić se vratio u Zagreb s idejom da izgradi i otvori prvi filmski studio na području Balkana. U njemu je želio snimati filmove o Romima i njihovom životu jer je smatrao da su oni naša autohtona egzotika za koju će svjetska publika biti zainteresirana. Za Franju Ledića danas bi mnogi rekli da je bio megaloman, ali ja ću ga nazvati romantičarom jer mislim da je romantično pristupao nekim poduhvatima koji su i danas teško ostvarivi. Planirao je izgraditi filmski grad u Maksimirskoj ulici, a koji bi obuhvaćao više zgrada, ateljea i tehničkih pomagala izgrađenih sa svrhom snimanja filmova. Na prikazu plana na platnu ispred Vas možete vidjeti zgradu na kojoj piše Ocean film”, a koja je predviđena kao atelje za snimanje intimnih scena. Zamišljena je kao potpuno stakleni objekt u koji bi prodirala velika količina sunčeve svjetlosti zbog toga što u to vrijeme još nije bilo pravih reflektora. Budući da gradske vlasti nisu bile pretjerano zainteresirane za ovaj projekt, Franjo Ledić kupio je ledinu na Horvaćanskoj cesti i odlučio ondje izgraditi svoj filmski grad. Sam je napravio nacrte koji su bili puno jednostavniji od prvotnih. Prvi film snimio je 1926. godine i zvao se Ciganska krv – dobrotvorka Balkana’. Prema riječima Ledića, film je trebao biti velebni ep koji prikazuje pustolovine iz ciganskog svijeta – mržnju, osvetu, ljubavni trokut, slavlja, glazbu i ostalo. Budući da nije imao dovoljno novaca odlučio se za javno snimanje filma. Pozvao je ljude da dođu 27. veljače u 9 sati ujutro, a nakon što ih je pogostio, odradio je snimanje velikih scena s puno statista koje su mu trebale za film. Unatoč tome, ponestalo mu je novaca za dovršavanje filma, a nestao je i interes za takvim orijentalnim filmovima kod njegovih bivših poslovnih partnera u Njemačkoj. Nijemci su u to vrijeme snimali Metropolis’, Nibelunge’ i neke druge filmove. Ledić je tada od snimljenih materijala 1927. godine stvorio kratki osmominutni film Ciganin, Hajduk, Brnja, Ajvanar”. Taj film nije prolazio u kinima, a lokalni kino vlasnici u Zagrebu gledali su na Ledića kao na uljeza. Ipak, zahvaljujući Lediću imamo prve dokumentarne slike o Romima u Zagrebu iz 1927. godine. Ekspresionistička tipizacija pojedinih lica u filmu odlično prati karakterizaciju likova u priči koju je ispričao. Dugi niz godina ovaj film nije bio dostupan, ali zahvaljujući profesoru Dejanu Kosanoviću svjetska ga je javnost vidjela na Festivalu nijemog filma u Pordenoneu. Njegovo prikazivanje izazvalo je velik interes. U Zagrebu su tada mnogi pokušavali snimiti film, ali Romima se nitko nije bavio, osim Ledića koji im je dao glavnu ulogu.

Time je sačuvao dokumentarnu jezgru o ljudima koji će svega petnaestak godina kasnije, zajedno sa Židovima, Srbima i političkim disidentima, biti sprovođeni u logore. Uvođenjem rasnih zakona Romi su postali dio društva kojeg tadašnji fašistički Zagreb ne želi i kojeg se srami.

Trauma Drugog svjetskog rata ostavila je dubok trag u poslijeratnoj kinematografiji koja se rijetko bavila Romima. Ipak, kada se bavila romskom tematikom bila je toliko upečatljiva da je izazivala oduševljenje u svijetu.

Možda je najpoznatiji film bio Skupljači perja’ Aleksandra Saše Petrovića snimljen 1967. godine. Iste godine film je predstavljao Jugoslaviju na Filmskom festivalu u Cannesu te osvojio Zlatnu palmu’ – veliku nagradu žirija. Glavni glumci bili su Bekim Fehmiu, koji je glumio Belog Boru, i Olivera Katarina, kasnije Olivera Vučo. Njezina izvedba romske pjesme Đelem, đelem” u tom filmu zasigurno će ostati zauvijek zapamćena. Poslije ovih uloga oboje su izgradili svjetsku karijeru. Ovaj filmski klasik ponovo je izveden 2017. godine na Festivalu u Cannesu, a svečanu projekciju, pedeset godina nakon premijerne izvedbe, najavila je Olivera Katarina. Na pozitivnom valu’ ovog filma nastajali su drugi filmovi, primjerice Slučajni život’, jedini film režisera Ante Peterlića koji je snimljen 1969. godine, direktno se referirao na Skupljače perja”. Iz toga se može zaključiti koliko je Petrovićev film zaista bio društveno utjecajan. Unatoč surovom realizmu koji je prikazan u filmu, Petrović je uspio pokazati estetiku koja je do izražaja došla i u jednom od najpoznatijih sovjetskih filmova koji je slijedio – Cigani lete u nebo”. Redatelj Emil Loteanu uspio je povezati očekivane priče i motive s potpuno neočekivanim elementom – kinematografijom Bolivuda (indijskom kinematografijom). Film je bio iznimno popularan i što je zanimljivo, popularnost je stekao i u Americi, i to u vrijeme hladnog rata između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza. Također, želim naglasiti da je glazba iz filma ‘Cigani lete u nebo’ svojom popularnošću nadmašila i sam film.

Ponukan popularnošću filmova s romskom tematikom razmišljao sam što su oni donijeli svjetskoj kinematografiji. Svakako etnološku zanimljivost, boje, ples, glazbu, ali to postoji i u drugim kulturama. Nametnuo mi se odgovor – donijeli su emociju. Ona je bila toliko značajna jer su ostali filmovi toga perioda pa sve do druge polovice 60-ih godina bili nekako ogoljeni od emocija i bazirani na tehnici, preciznosti te kvaliteti izrade i priče, dok su emocije stavljali u drugi plan. I onda nastaju ovakva remek-djela o kojima govorimo, a koja pred publiku stavljaju čistu, snažnu emotivnu jezgru pa što bude. Pokazalo se da su to svevremenska umjetnička djela. Kad se radi o čistoj emociji u kvalitetnom filmu takav film pronađe put do publike i pri tome ruši jako puno barijera.

Nakon Skupljača perja” i filma Cigani lete u nebo” nameće se pitanje što se još može snimiti s tematikom iz romskog života, a da to bude visokobudžetni film. Jedino što preostaje jest nadrealizam, i upravo je to napravio Emir Kusturica 1998. godine snimanjem filma Dom za vešanje”.

Film je bio kulturni eksces, izuzetno uspješan, a nadrealizam kojim se Kusturica koristio kao umjetničkim izrazom savršeno je odgovarao svjetskoj kino-publici u drugoj polovici  80-ih godina. Godine 1989. film je bio nominiran za Zlatnu Palmu” na Filmskom festivalu u Cannesu na kojem je predstavljao kinematografiju Jugoslavije, a Emir Kusturica je osvojio nagradu za najboljeg režisera. Također, i u ovom se filmu ponovila situacija da je glazba iz filma, koju je radio Goran Bregović, u jednom trenutku bila popularnija od samog filma. Kasnih 90-ih godina film je pretvoren u operu koja se izvodila u Francuskoj gdje je bila iznimno popularna.

Filmska freska” koju je oslikao” Emir Kusturica bila je hrabar potez koji možemo promatrati u okviru cjelokupne jugoslavenske kinematografije toga vremena. Jugoslaviju, koju je već tada zahvatila kriza, obilježili su upravo takvi kvalitetni i hrabri” filmovi.

Devedesete godine 20. stoljeća donijele su nove dokumentarističke zanimljivosti. Filmske kamere počele su gotovo fanatično slijediti Rome gdje god su oni živjeli. Nakon dokumentarističkih prizora 2000. godine dogodio se” film ‘The Man Who Cried” (Čovjek koji je plakao”). Nastao je u Hollywoodu, režirala ga je Sally Potter, a nositelji glavnih uloga su Johnny Depp, Christina Ricci i Cate Blanchett. Film na vrlo suptilan način prati cigansku čergu koja je živjela u predgrađu Pariza uoči dolaska Nijemaca te početak progona Roma i Židova koji će obilježiti Drugi svjetski rat. Također je zanimljivo da se američki filmski studio Universal odvažio financirati ovakav film s tematikom koja Hollywoodu nije pretjerano interesantna. Film je 2000. godine sudjelovao na Filmskom festivalu u Veneciji, ali je i tamo, kao i kod ostale publike, prošao relativno nezapaženo, moram reći, potpuno neopravdano.

Želim istaknuti još jedan aspekt koji se u ovom predavanju provlači od samog početka. Radi se o engleskoj riječi za Rome – Gypsy, a koja dolazi od grčke riječi Aiguptos jer se u kasnom srednjem vijeku i u ranoj renesansi smatralo da Romi dolaze iz Egipta. Na to se referira i William Shakespeare u drami Antonije i Kleopatra” koja je nastala početkom 17. stoljeća. Drama započinje opisom Antonija o kojem razgovaraju dva vojnika gledajući ga kako izdaleka dolazi na konju. Govore da dolazi onaj koji je zadužen da gasi cigankinu požudu. Vjerovanje da Romi dolaze iz Egipta odrazilo se u literaturi, slikarstvu i glazbi, što je kasnije fuzionirano u kinematografiji. U Shakespearevoj rečenici sažeta je usmena predaja te su sažeti motivi koji su se stoljećima taložili te postali temeljem priča s arhetipskim scenama kasnije viđenim u filmovima. Budući da se priče ne mijenjaju znači da se ni predrasude ne mijenjaju.

Popularnost Roma kao cool” pojedinaca promovirao je film ‘Tko to tamo peva’ Slobodana Šijana iz 1980. godine. Iako beskrajno zabavan, film upozorava na bujajući fašizam prema kojem ne valja svatko tko je drugačiji, a ponekad se čini da i danas živimo u istom vremenu. Publika ga je tada odlično prihvatila, a i danas je jedan od klasika kinematografije.

Gledajući Rome kroz literarnu, glazbenu ili filmsku vizuru čini se da oni čuvaju neku tajnu koju mi ostali ne možemo spoznati i upravo ona gledatelje prikuje za ekrane. Tajna u sebi nosi mističnost Indije i Egipta. Mistične priče o Romima kružile su stoljećma jer je usmena tradicija nešto drugo u odnosu na službenu povijest. Usmena tradicija za sobom vuče bremenita kola” prepuna motiva, čak i arhetipa naše civilizacije na koje s ponosom gledamo i o kojima s ponosom govorimo.”

dr. sc. Daniel Rafaelić, ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra

Start typing and press Enter to search